- Volim te, znaš...

- Koliko me voliš?

- Je l' znaš da ne postoje riječi za sve?

- Kako to?

- Pa lahko. Puno toga se riječima ne može reći. Riječi su mizerne naspram ovog u meni. 

- A da li me voliš iako su mi ruke mršave, iako mi se ova žuta bolesnička boja rasula po licu, a tijelo mi klonulo od bolesti koja hara organizmom? 

- Volim te svakako. 

- Iako više ne mogu da ustajem ujutro i pijem s tobom kafu na terasi i da te pratim na posao? Da li me voliš iako te zadnja tri mjeseca ne dočekuje večera na stolu i pripremljena odjeća koju ćeš obući poslije tuširanja? Voliš li me unatoč mom jecaju od bolova poslije ponoći zbog kojih ni sam ne možeš oka sklopiti? Voliš li me iako malu Lejlu više ne mogu okupati, pa ti to moraš činiti?

Je l' me voliš iako te ova moja bolest košta i crno ispod nokta?

Voliš me li me unatoč ovoj glavi bez kose, upalih očiju, beskorisnog tijela?

- Slušaj me. Ništa ne može ugasiti ovu vatru u meni koju si ti još onog davnog janura upalila svojim očima. Iako ti je tijelo klonulo, kosa opala, podočnjaci opkolili pola lica. Iako više ne možeš me pratiti na posao, praviti jesti niti kupati Lejlu. Ništa nije toliko jako kao moja ljubav prema tebi. Znaš, ovaj plamen u meni je puno jači od te ružne bolesti koja te napala. Obećavam da ćemo je pobijediti, zajedno ti i ja sa malom Lejlom. A sad pusti da te zagrlim.

- Obećaj i da ćemo ići na more i da nećeš galamati na Lejlu ako potroši koju marku više, i naučit ćeš je plivati...

- Časna pionirska. A ti obećaj da ćeš napraviti onaj kremasti kolač za Bajram. 

- Znaš da hoću, pa ćemo zvati tvoje i moje da dođu na ručak.

- Hoćemo. Sve ćemo raditi što ti je volja, samo da mi ti budeš dobro.

- Bit ću. Zbog tebe, male Lejle, zbog sebe. Zbog nas troje.