Emina Goletić: Kajdanka
Znate li svi šta je kajdanka? Sigurni smo da da znate. Međutim, isto toliko smo sigurni da ne znate koliko inspiracije može da sadrži jedna tako, na oko, jednostavna riječ. Novi tekst stalne suradnice web magazina mojeSUNCE.com, Emine Goletić, nosi naziv Kajdanka. Ako ste do sada pratili radove ove autorice znate kakav tekst možete očekivati. Odličan, naravno!
Ja imam čarobnih deset prstiju. Za olovke. Za trčanje po tipkama. Za pisanje redova riječi. Imam čarobni svijet mašte u svojim vijugama. Moji te prsti mogu natjerati da se zamisliš o nekim sitnicama o kojima nisi možda nikad ni razmišljao, ali eto ja sam, pa sam onda ostavila sva ta slova na papiru.
To je moja kajdanka razbacanih slova. Nisu razbacana! Jesu! Nisu!
Ja sam izgubljeni mali kosmos. Želim da se gubiš u mom kosmosu. Želim da te zanima puls u mojim vijugama, da te zanima šta se nalazi iza ograde moga lica. Želim da zaviriš ispod moje kape, da trčiš s mojim prstima, da ti fali jednako k'o i meni kad moje muze spavaju.
Moji prsti hoće da vrištiš i bacaš papire i psuješ kad ne navire ništa, kad nema oružja iz vrha olovke...da grizeš jezik kada linije nisu dovoljno prave i kad nisu prave debljine i kad se brojevi ne slažu.
Želim da mi piješ riječi k'o vodu. Da si žedan! I kad su riječi loše i smušene, kad čine da si tužan. I kad su poletne i moćne, kad zbog njih želiš mijenjati svijet i ljude i svoju glavu za tuđe srce, za tuđu glavu.
Njeni prsti imaju najprofinjenije četkice na vršcima svojih jagodica. I sve ono gdje ja mogu razbacati slova ona baca boje. To su kante boje po zidovima između ljudi.
Koliki god zid ja napravim između sebe i ljudi ona ga pospe vražjom bojom. S njenim kantama ne možeš graditi zidove. Smetaju ti njene kante!
Ti staviš ciglu, ona će barem poklopac. Ti staviš ciglu- ona na njoj nacrta cvijet!
Zapravo imaš svijet u sebi, samo nemaš medij. Ne prepoznaš svoje prste na rukama, na nogama. Svojim očima ne vidiš svoje oči. Ne vidiš kako kroz njih svijet izgleda drugačije nego što jest. Sjebanije ili bolje!
Ali najbolje što mi ljudi znamo jeste lagati jedni druge... i praviti se da se neke stvari nisu nikad desile. Amnezije nam idu sjajno!
I dajemo sve za tričave trenutke, za trenutke u kojima ludost nestaje i sve je dobro. A ludost je potupno normalna, samo niko ne shvata. Gora je ta ustajala, ravna i monotona normalnost. Ludost je normalna, ali normalnost nije luda. Ne! Nikako! I onda sve poklanjam na te trenutke kad činiš da mi je dobro i govorim ti sve što želiš čuti, a znaš da nisam dobro, niti dobra, niti je iko u ovoj sobi.
Ali smijemo se i lica su sasvim OK. A dok to radimo zajedno sa mojom ludošću nestaju moji leteći prsti i četkice i nestaje magični svijet. Zato mi treba moja bolest i kapa da sačuvam glavu od tuđih uticaja ozbiljnosti i usredotočenosti na „važne stvari“ koje ne vrijede ni novčića kad se na kraju okreneš. Problem je što se svi okrenu tek na kraju. Treba se osvrtati cijelo vrijeme. Na kraju je kasno, iako nikad nije kasno. Al' to kažu normalni.
Pogledajte još zanimljivih članaka:
Tagovi: emina goletic kajdanka muzika prica tekst odlomak rijec mlada umjetnica mladi umjetnik pisac
